Poniznost je duša monaškog života.

“Poniznost nije jedno od jela na gozbi, nego začin koji daje okus svoj hrani”. “Šutnja, poslušnost, bdijenje, post, rad i askeza, usmjereni su prema njoj, kako bi se po njoj duboko u biće ukorijenilo odreknuće od svake dostatnosti i svake žeđi za moći i kako bi se tako u svakome ponovno rodio Krist, koji je samo Ljubav.

Doista, oholost vodi u neposlušnost, te je tako i grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt. Poniznost vodi k poslušnosti, koja je njezin prvi stupanj, i privodi nas k životu.

Kako postići savršenu poniznost, uči te Gospodin govoreći:”Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj svojim dušama.” Ako, dakle, hoćeš postići savršenu poniznost, gledaj što je Isus podnio i podnesi to i ti sam. Poniznost, to je Isus Krist koji je sišao s nebesa ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga je poslao. Evo čemu te uči tvoj Gospodin i tvoj učitelj da i ti postupaš kao što je i on postupao, on koji nije došao da mu služe, nego da služi. Hodeći njegovim stopama, ući ćeš u veliko otajstvo Božje poniznosti: Bog je radi nas postao slugom i otkupiteljem, premda smo bili grešnici, svjedočeći tako svoju ludu Ljubav.

Poniznost te najprije treba podsjećati da si samo stvorenje. Sjeti se da je Gospodin onaj koji ti daje svoju snagu. Poput Petra, priznaj i ti da si samo čovjek, samo smrtan čovjek sličan svim drugima. I da se, što si veći, više moraš poniziti kako bi našao milost pred Gospodinom, jer, koliko god da je velika njegova moć, časte ga ponizni. Tako prihvati i priznaj se poniznim stvorenjem pred Bogom, i po tom strahu ući ćeš u njegove tajne.

Poniznost te nadalje treba podsjećati da ostaješ grešnik.

Jer po milosti Božjoj jesi ono što jesi. Znaš da nikakvo dobro ne prebiva u tebi, tj. u tvome tijelu, doista, željeti dobro jest u tvojoj moći, ali ne i činiti ga. Spominjući se svoje radikalne nesposobnosti, koja te navodi da neprestano šapćeš:”Gospodine Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku”, izbaci iz svoga života svaku oholost. Gospodin nije došao pozvati pravednike, nego grešnike. Samo po poniznom pokajanju možeš biti opravdan. Svoje blago nosiš u glinenoj posudi kako bi se dobro vidjelo da ova izvanredna moć pripada Bogu, a ne dolazi od tebe. Jednako tako, zajedno sa carinikom i satnikom iz evanđelja, neprestano mu ponavljaj:”Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj”, “Isuse, smiluj se meni grešniku”. Više vrijedi onaj koji vidi svoje grijehe, nego onaj koji po svojoj molitvi uskrisava mrtve, onaj tko poznaje vlastitu slabost veći je od onoga koji gleda anđele (Izak Sirijac).

Tako će poniznost za tebe postati milost obraćenja.

Da bi odgojio i posvetio svoj narod, Gospodin ga je prokušao u poniženju. Spomeni se puta kojim te je Gospodin, tvoj Bog, vodio tijekom četrdeset godina pustinjom kako bi te ponizio, prokušao i upoznao tvoje srce. I sam si, prije nego što si bio ponižen, znao zalutati, sada se pridržavaj njegova obećanja. Otac te želi voditi tim istim putem da bi napredovao, jer, onoga koga ljubi, Gospodin ispravlja i kažnjava, svakog sina kojeg prihvaća. Jer pisano je:”Ne postoji tako ispravan čovjek na zemlji koji bi činio dobro a da nikad ne griješi.”

Tako put poniznosti prolazi kroz kušnju poniženja, koja ti ponekad može izgledati kao zažarena peć. Vjeruj da su prezir i pogrde za tvoju dušu lijek protiv oholosti, i moli za one koji te zlostavljaju kao da su pravi liječnici. Budi uvjeren da tko god mrzi poniženje mrzi poniznost. Ako si napstovan, još se više ponizi, i Gospodin će ti priteći u pomoć. Tako ćeš napredovati na putu istinske savršenosti i tvoj uspon bit će razmjeran tvojem poniženju, jer tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen. Nije li znak savršene poniznosti radovati se uvredama? Dobro je da na kraju možeš ponovno reći zajedno sa svim Isusovim učenicima koji su pozvani da radi njega izgube sami sebe. “Sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti.” Tako ćeš aktivno napredovati prema ovoj dobroj pasivnosti koja će tvoju dušu učiniti raspoloživom i podatljivom za milost, da bi te Bog, koji te je svojom svemoćnom rukom ponizio, podigao u pravi trenutak.

Samim tim poniznost će te naučiti svetosti.

Demoni tako dobro znaju da su poniznost vrata koja vode u savršenost, da je se, prema riječima pustinjskih Otaca, boje više od svih kreposti. Demon je jednog dana progovorio Makariju:”Ne mogu se boriti protiv tebe. Pa ipak sve što ti činiš, činim i ja: ti postiš, a ja uopće ne jedem; ti bdiješ, a ja uopće ne spavam. No u jednoj me jedinoj stvari pobjeđuješ.” Otac Makarije upita:”Koja je to stvar?” Demon odgovori:”To je tvoja poniznost.” Nije li tako Isus pobijedio Neprijatelja? Ništa tako djelotvorno ne pobjeđuje i ne tjera demone kao poniznost. Poniznost ih upropaštava.

Zato poniznost zahtijeva trajnu budnost.

Budnost nad mislima, nad voljom i željama. U svakom trenutku osjećaj da te Bog gleda odozgor s nebesa znajući da su tvoji postupci uvijek otkriveni njegovom pogledu, i, po tom strahu, naučit ćeš ponizno primiti od Boga udio u njegovoj budnoj Svetosti. To je tako velika milost, trajno živjeti s mišlju na Božji pogled nad tobom! Ponizno prihvati biti na taj način prokušan, sve do dubina srca, i prožet, sve do svojih najtananijih misli, i bit ćeš vođen i zaštićen. Tražite Gospodina, vi ponizni ove zemlje, tražite poniznost i možda ćete biti zaštićeni u dan njegova gnjeva. Onkraj svakoga straha.

Tako poniznost uvodi u savršenu ljubav.

Najprije u onu ljubav Božju koja, savršena, tjera bojazan i strah, jer ti daje veliku radost spoznaje da si, jednom ponižen i raskajan, postao pročišćeni grešnik kome je oprošteno, i tako ne sluga nego prijatelj Boga koji podiže ponizne. Sjeti se da je sav trud uzaludan bez poniznosti, jer poniznost je preteča ljubavi. Ivan je bio preteča Isusa i k njemu je privlačio sav svijet, jednako tako poniznost privlači k ljubavi, tj. k Bogu samom, jer Bog je Ljubav.
Zatim u ljubav prema drugima. Ako svatko u poniznosti smatra druge boljima od sebe, više među braćom nema mjesta za pristranost ni za taštu slavu, a ljubomora, nesloga i suparništvo su pobijeđeni.

Zaodjenuti u međusobnim odnosima poniznošću, sreća je podnositi jedni druge u svoj poniznosti, blagosti i strpljivosti. Sreća zajedništva rađa se iz te međusobne podložnosti, u koju na osobit način uvodi poslušnost. Tako shvaćena, po Isusovu primjeru, poniznost otvara prema ljubavi. Tko hoće biti prvi među vama, učinit će se robom sviju, onaj tko hoće biti velik među vama, učinit će se vašim slugom. Tako se ulazi u poniznu ljubav punu nježnosti i poštovanja, prijaznosti i blagosti, prožetu radosnom i smirenom ozbiljnošću.

I napsljetku u pravu ljubav prema samom sebi. Poniznost nas izmiruje sa nama samima. Ne precjenjujte se, imajte prema sebi mudro poštovanje. Ako nas Bog ponizuje, ne prezire nas, ako nas i ponižava, čini to zato da bi nas ponovno podigao. Istinska poniznost mora te dovesti do toga da razumiješ da, ako sam po sebi nisi ništa, po Bogu postaješ sve: baštinik Kristov i subaštinik božanske slave i dionik božanske naravi.

Istinska poniznost nikada ne gubi nadu u ljubav Božju. Tako ponizan čovjek, ako je mudar, može hodati uzdignute glave, po primjeru Isusa blaga i ponizna srca, jer ga je Bog uzdigao. Zna da doista nije ništa, i u dnu svoga poniženja i klonulosti, s onu stranu obeshrabrenosti, opovrgavanja samoga sebe, kušnji po kojima ga je Bog slamao, spominje se da ga je, budući da je ustrajao u povjerenju u milosrđe, ljubav Očeva uvijek podizala. Čak ga ni njegova vlastita savršenost više ne zanima. Onaj kojeg je Bog usmrtio, živi u Bogu.

Dopusti da budeš poništen sve do tog uzvišenja. Siđi sve do kraja tog uspona. Ne možeš vidjeti Boga a da ne umreš. Bog se, poradi tebe, snizio još dublje od tebe. Umreš li samome sebi, po poniznosti ćeš naći Boga i živjet ćeš vječno. Gospodin uzvisuje ponizne, na čijem je čelu Marija. Upravlja ih u pravdi. Budi ponizan pa ćeš i ti posjedovati zemlju, ispunjen radošću i velikim mirom.

Na tom putu poniznosti, dvojica starih na osobiti te način prate svojom mudrošću i svojim naukom: sveti Ivan Kasijan i sveti Benedikt.

PO KASIJANU

Evo znakova po kojima se prepoznaje poniznost:

Prvo, ako je monah umro svoj svojoj volji;
Drugo, ako ništa ne skriva svom poglavaru, ne samo od svojih postupaka, nego ni od svojih misli;
Treće, ako se ni u čemu ne pouzdaje u vlastito rasuđivanje, nego se potpuno podlaže prosudbi poglavara, željan njegovih savjeta i slušajući ih s radošću;
Četvrto, ako je u svim stvarima poslušan, blag i nepokolebljivo strpljiv;
Peto, ako je ne samo zadovoljan što ne čini nikome ništa krivo, nego nije ni žalostan i ojađen zbog uvreda koje sam prima;
Šesto, ako se ne usudi ništa poduzeti što ne bi bilo odobreno zajedničkim pravilom samostana i primjerom Starih;
Sedmo, ako dragovoljno prima što ga ponižava, i ako se u svim povjerenim mu poslovima, smatra lošim i nedostojnim radnikom;
Osmo, ako se ne samo izrijekom, nego i svim svojim srcem smatra posljednjim od sviju;
Deveto, ako je suzdržan u riječima i izbjegava bučan govor;
Deseto, ako nije sklon bučnom smijehu ni spreman na nj.

Po tim znakovima, i njima sličnim, prepoznat će se istinska poniznost. I kada je doista budeš posjedovao, ona će te odvesti još više, sve do savršene ljubavi koja ne poznaje straha.

PO BENEDIKTU

Ljestve poniznosti, to je naš život na ovom svijetu koje Gospodin, ako je naš srce ponizno, hoće uzdignuti sve do neba.
Dvanaest stupnjeva određuje ovaj uspon koji je sve dublji silazak:

1. Živjeti u strahu Božjem i pod njegovim pogledom, potpuno i uvijek otkriven, u poniznoj podložnosti i u trajnoj budnosti.
2. Ne tražiti ni svoju volju ni ostvarenje svojih želja.
3. Slobodno izabrati podložiti se jednom poglavaru u potpunoj poslušnosti.
4. U nevolji, poteškoćama, kušnjama, nepravdama, mukama, prigrliti strpljivost i ustrajati bez popuštanja i bez uzmicanja.
5. Otkriti svom poglavaru sve svoje zle misli i sve svoje najskrovitije pogreške.
6. Ostati vedar pred bilo kojim poniženjem ili prijezirom.
7. Nazivati se posljednjim, najnižim, i biti iskreno uvjeren da je tako.
8. Strogo se pridržavati monaškog pravila.
9. Biti umjeren u riječi i vjera duhu šutnje da bi se očuvao od svakoga zla.
10. Izbjegavati površan smijeh koji rastresa, uznemiruje i otromljuje.
11. Umjeti govoriti odmjereno, ozbiljno, kratko, mudro i ne previše glasno.
12. Tako će poniznost obuzeti čitavo biće koje će njome biti prožeto.

Jednom prošavši sve ove stupnjeve poniznosti, monah će uskoro doći do ljubavi Božje koja, budući da je savršena, tjera svaki strah… Evo što će se Gospidin udostojati očitovati po Duhu Svetom svome radniku, odsada očišćenom od svojih poroka i od svojih grijeha.

Na kraju naše pashe obećan nam je udio u božanskoj slavi. No posljednji korak na tom putu sve će nas uvesti u posljednji stupanj poniženosti. Toga dana, da bismo se uspeli u nebo, morat ćemo sići u zemlju. Da bi te Otac privukao prema nebu, braća će te spustiti u zemlju. Pogled na tvoju dušu, tada sveden na dvostruko predanje, rasvijetlit će smisao čitavoga tvoga puta. Kao monah, monahinja, valja ti se odmah postaviti na razinu toga posljednjeg, i u svjetlu toga pogleda, sagledati ono što mora voditi cijeli tvoj život. Jer tada ćeš doista biti “sam pred licem Samoga”.

Humus zemlje od koje si sazdan uzet će te k sebi. Bog jedini moći će te ponovno podići i dati ti da živiš u njegovoj Prisutnosti. Svaka je oholost, dakle, isprazna. Promatraj svoje postojanje s praga tvoga posljednjeg dana. Poniznost su vrata koja se otvaraju prama slavi. Evo što monah zna i živi.

Umreš li s Kristom, s njim ćeš živjeti.

Ostaneš li postojan u poniznosti, s njime ćeš kraljevati.