Poniznost je duša monaškog života.

“Poniznost nije jedno od jela na gozbi, nego začin koji daje okus svoj hrani”. “Šutnja, poslušnost, bdijenje, post, rad i askeza, usmjereni su prema njoj, kako bi se po njoj duboko u biće ukorijenilo odreknuće od svake dostatnosti i svake žeđi za moći i kako bi se tako u svakome ponovno rodio Krist, koji je samo Ljubav.

Doista, oholost vodi u neposlušnost, te je tako i grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt. Poniznost vodi k poslušnosti, koja je njezin prvi stupanj, i privodi nas k životu.

Kako postići savršenu poniznost, uči te Gospodin govoreći:”Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj svojim dušama.” Ako, dakle, hoćeš postići savršenu poniznost, gledaj što je Isus podnio i podnesi to i ti sam. Poniznost, to je Isus Krist koji je sišao s nebesa ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga je poslao. Evo čemu te uči tvoj Gospodin i tvoj učitelj da i ti postupaš kao što je i on postupao, on koji nije došao da mu služe, nego da služi. Hodeći njegovim stopama, ući ćeš u veliko otajstvo Božje poniznosti: Bog je radi nas postao slugom i otkupiteljem, premda smo bili grešnici, svjedočeći tako svoju ludu Ljubav.