Poniznost te najprije treba podsjećati da si samo stvorenje. Sjeti se da je Gospodin onaj koji ti daje svoju snagu. Poput Petra, priznaj i ti da si samo čovjek, samo smrtan čovjek sličan svim drugima. I da se, što si veći, više moraš poniziti kako bi našao milost pred Gospodinom, jer, koliko god da je velika njegova moć, časte ga ponizni. Tako prihvati i priznaj se poniznim stvorenjem pred Bogom, i po tom strahu ući ćeš u njegove tajne.

Poniznost te nadalje treba podsjećati da ostaješ grešnik.

Jer po milosti Božjoj jesi ono što jesi. Znaš da nikakvo dobro ne prebiva u tebi, tj. u tvome tijelu, doista, željeti dobro jest u tvojoj moći, ali ne i činiti ga. Spominjući se svoje radikalne nesposobnosti, koja te navodi da neprestano šapćeš:”Gospodine Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku”, izbaci iz svoga života svaku oholost. Gospodin nije došao pozvati pravednike, nego grešnike. Samo po poniznom pokajanju možeš biti opravdan. Svoje blago nosiš u glinenoj posudi kako bi se dobro vidjelo da ova izvanredna moć pripada Bogu, a ne dolazi od tebe. Jednako tako, zajedno sa carinikom i satnikom iz evanđelja, neprestano mu ponavljaj:”Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj”, “Isuse, smiluj se meni grešniku”. Više vrijedi onaj koji vidi svoje grijehe, nego onaj koji po svojoj molitvi uskrisava mrtve, onaj tko poznaje vlastitu slabost veći je od onoga koji gleda anđele (Izak Sirijac).