Zato poniznost zahtijeva trajnu budnost.

Budnost nad mislima, nad voljom i željama. U svakom trenutku osjećaj da te Bog gleda odozgor s nebesa znajući da su tvoji postupci uvijek otkriveni njegovom pogledu, i, po tom strahu, naučit ćeš ponizno primiti od Boga udio u njegovoj budnoj Svetosti. To je tako velika milost, trajno živjeti s mišlju na Božji pogled nad tobom! Ponizno prihvati biti na taj način prokušan, sve do dubina srca, i prožet, sve do svojih najtananijih misli, i bit ćeš vođen i zaštićen. Tražite Gospodina, vi ponizni ove zemlje, tražite poniznost i možda ćete biti zaštićeni u dan njegova gnjeva. Onkraj svakoga straha.

Tako poniznost uvodi u savršenu ljubav.

Najprije u onu ljubav Božju koja, savršena, tjera bojazan i strah, jer ti daje veliku radost spoznaje da si, jednom ponižen i raskajan, postao pročišćeni grešnik kome je oprošteno, i tako ne sluga nego prijatelj Boga koji podiže ponizne. Sjeti se da je sav trud uzaludan bez poniznosti, jer poniznost je preteča ljubavi. Ivan je bio preteča Isusa i k njemu je privlačio sav svijet, jednako tako poniznost privlači k ljubavi, tj. k Bogu samom, jer Bog je Ljubav.
Zatim u ljubav prema drugima. Ako svatko u poniznosti smatra druge boljima od sebe, više među braćom nema mjesta za pristranost ni za taštu slavu, a ljubomora, nesloga i suparništvo su pobijeđeni.