Na kraju naše pashe obećan nam je udio u božanskoj slavi. No posljednji korak na tom putu sve će nas uvesti u posljednji stupanj poniženosti. Toga dana, da bismo se uspeli u nebo, morat ćemo sići u zemlju. Da bi te Otac privukao prema nebu, braća će te spustiti u zemlju. Pogled na tvoju dušu, tada sveden na dvostruko predanje, rasvijetlit će smisao čitavoga tvoga puta. Kao monah, monahinja, valja ti se odmah postaviti na razinu toga posljednjeg, i u svjetlu toga pogleda, sagledati ono što mora voditi cijeli tvoj život. Jer tada ćeš doista biti “sam pred licem Samoga”.

Humus zemlje od koje si sazdan uzet će te k sebi. Bog jedini moći će te ponovno podići i dati ti da živiš u njegovoj Prisutnosti. Svaka je oholost, dakle, isprazna. Promatraj svoje postojanje s praga tvoga posljednjeg dana. Poniznost su vrata koja se otvaraju prama slavi. Evo što monah zna i živi.

Umreš li s Kristom, s njim ćeš živjeti.

Ostaneš li postojan u poniznosti, s njime ćeš kraljevati.